– Čuj, Nataša! – vikala je toga dana preko ograde susjeda Marinja. – Gdje mi je nestao Vasja? Nemoj da si ga ti slučajno privukla k sebi?
– Da sam htjela privući tvog Vasju, uzela bih ga od tebe davno – mirno se našalila Nataša. – A stari mi sad više nije potreban, svog istog takvog već imam.
– Izgleda – rekao je – da ću morati otići tvojoj Marinji. Sinoć mi se sanjala i rekla: “Uskoro ću te uzeti k sebi, jer je Nataši teško s dva muškarca, neka se s jednim nosi.”
A ja joj kažem: “Onda uzmi svog Vasju.” “Ne – kaže – on nije moj, on je Natašin.” I probudio sam se. Izgleda, Vasja, da će me ona stvarno uskoro uzeti.
– Možda sada zajedno sjede na nebeskoj granici i smiju se nama dok nas gledaju?
– Do tog susreta će proći još puno vremena, smislit ćete već nešto – iskreno se nasmiješio Oleg i ozbiljno dodao: – Ali uvjeren sam da su oni sami sve tako namjestili da i vi dobijete svoju sreću.
